Izbornik Zatvoriti

Pomazanje – Dragan Kršić

            A šta Biblija kaže – pomazanje

Ideja pomazanja, pa samim tim i pomazanika, veoma je zastupljena u tekstovima Starog i Novog zaveta. Iz toga proizilazi da su pomazanje i pomazanik značajni za ceo koncept Pisma. Ujedno, to je dobar povod da pokušamo da odgovorimo na pitanja šta oni predstavljaju i kako bi trebalo da se odnosimo prema njima.

Sasvim je jasno da su pomazanje i miropomazanje povezani, ali iako i danas postoji praksa miropomazanja, u ovom tekstu nećemo se njime baviti. Ovde ćemo se usredsrediti samo na biblijski koncept pomazanja – šta Biblija o njemu govori, kako ga tumači i u određenoj meri primenjuje.

Ovaj članak će više biti zasnovan na starozavetnim tekstovima, jer se koncept pomazanja u Novom zavetu više podrazumeva nego što se objašnjava, ali iako tekstova o pomazanju u Novom zavetu ima manje, oni su obično jasni i značajni kao potvrda da se nije odstupilo od starozavetnih ideja.

Bilo bi dobro da krenemo od samih reči koje Pismo koristi za pomazanje i pomazanika.

Reči koje se koriste u svrhu pomazanja

U hebrejskom jeziku osnovni koren je glagol מָשַׁח (mašah), koji prevodimo kao pomazati. Reči koje su izvedene od nje su מָשְׁחָה (mošha) – pomazanje, מָשִׁיחַ (mašijah) – pomazani, pomazanik i מִמְשָׁח (mimšah) – pomazanik. Značajno je reći da je naša reč mesija nastala od hebrejske reči mašijah. Prema tome, reč mesija u stvari znači pomazanik.

Postoji i aramejska reč מְשַׁח (mešah) koja znači ulje. Budući da je srodan hebrejskom, aramejski s njim ima zajedničko poreklo mnogih reči. Ovde vidimo da aramejska reč za ulje očigledno ima isti koren kao reči koje se u hebrejskom odnose na pomazanje. Na osnovu toga već možemo da zaključimo da postoji veza između pomazanja i ulja, o čemu će u nastavku teksta biti više reči.

Osnovna reč u grčkom tekstu je χρίω (hrio) – pomazati, a izvedene reči su: χρῖσμα (hrisma) – pomazanje, ἐπιχρίω (epihrio) – namazati, ἐγχρίω (enhrio) – premazati i, naravno, reč χριστός (hristos) – pomazanik.

Reč hristos, dakle, ima isto značenje kao i reč mesija. Odatle takođe proizilazi da Isus Hristos zapravo znači Isus Pomazanik ili Isus Mesija, tj. Hristos nije neko Isusovo dodatno ime ili prezime, nego ukazuje na Njegovu ulogu koju Mu je Bog dodelio. Ovo lepo može da se vidi iz Pilatovog pitanja: „I kad se sabraše, reče im Pilat: koga hoćete da vam pustim? Varavu ili Isusa prozvanoga Hrista?” (Matej 27:17). Pilat zapravo kaže da Isusa neki smatraju Božijim izaslanikom, Mesijom kojeg su očekivali, ali ne i ovi koji su Ga doveli na saslušanje.

Od reči χριστός nastale su i reči: ἀντίχριστος (antihristos), χριστιανός (hristianos) i ψευδόχριστος (pseudohristos). Prva, očigledno, znači antihrist, druga znači hrišćanin, a treća lažni hristos.

Osim svih ovih reči u grčkom postoji i reč drugačijeg korena , ἀλείφω (aleifo), a koja može da se odnosi na pomazanje. Ona se upotrebljava kada se govori o mazanju, tj. pomazivanju, prilikom isceljivanja (Marko 6:13; Jakov 5:14*), o želji da se mirisima premaže priminuli Hristos (Marko 16:1*), o pomazanju Isusa mirisom, koje je učinila Marija (Luka 7:38, 46; Jovan 11:2; 12:3*) i o Hristovom savetu da se namaže glava prilikom posta (Matej 6:17*).

Značenje reči

Kada se kaže da se nešto pomazuje šta to zapravo znači? U našem jeziku pomazanje praktično isključivo označava religijsku radnju. Međutim, u hebrejskom jeziku to je obična reč, koja ima svoje značenje u svakodnevnom jeziku, a može da se primeni i na određene religijske radnje.

Carevi su se pomazivali izlivanjem ulja na glavu, kako jasno možemo videti u slučaju prvog pomazanog cara nad Izrailjem, Saula (1. Samilova 10:1*). Jakov je kaman, koji je sebi stavio pod glavu kada je spavao, nakon vizije koju je imao, uspravio i prelio (1. Mojsijeva 28:18*), a potom to mesto nazvao Božija kuća – Vetilj (1. Mojsijeva 28:19*).U ovom tekstu nema glagola pomazati. Glagol preliti (יָצַק), koji se ovde koristi, isti je kao izlivanje ulja prilikom pomazanja Saula 1. Samilova 10:1*). Međutim, Bog je kasnije, obraćajući se Jakovu i pominjući taj događaj, rekao da je Jakov pomazao taj kameni stub (1. Mojsijeva 31:13*).

Iz oba prethodna slučaja možemo da uočimo da se izlivanje ulja na nešto poistovećuje sa pomazanjem.

Postoji određena vrsta beskvasnog peciva korišćenog u obredne svrhe, koju Daničić uglavnom prevodi kao pogača, a koja se premazivala uljem (2. Mojsijeva 29:2; 3. Mojsijeva 2:4; 7:12; 4. Mojsijeva 6:15*). Glagol pomazati koristi se i u drugim ulogama mazanja. Isaija pominje mazanje štitova (Isaija 21:5*), koje su vojnici primenjivali da bi oružje lakše skliznulo sa njih. Jeremija pominje mazanje crvenilom (Jeremija 22:14*), a Amos mazanje skupocenim mirisima (Amos 6:6*). U poslednja dva slučaja čak se ne radi o ulju. Možda bi trebalo spomenuti da postoje primeri pomazanja prskanjem sveštenika i predmeta u hramu, prilikom zvaničnog osveštavanja hrama.

Kada se sve ovo uzme u obzir, vidimo da pomazanje može da označava mazanje, nekada izlivanje, pa čak i kropljenje. Zato bismo mogli da kažemo da se pomazanje odnosi na nanošenje ulja (ili neke druge tečnosti), ali bismo mogli da prihvatimo da je to u najčešćem broju slučajeva mazanje – što je u našem jeziku i osnova za reč pomazanje.

Šta pomazanje predstavlja

Budući da je pomazanje u mnogim situacijama neposredno Božije uputstvo ono mora da ima neku svrhu. Na šta je Bog time hteo da ukaže? Jedna je stvar šta bi pomazanje ili pomazanik bili u simboličnom tumačenju, a druga šta predstavlja samo pomazanje u praktičnoj primeni. Primarno je, naravno, osnovno značenje iz kojeg proizilazi simbolična primena. Dakle, šta je to čin pomazanja predstavljao?

Pored Jakovljevog prelivanja uspravljenog kamena, prvo sledeće pomazanje je uputstvo koje se daje u pogledu Arona i njegovih sinova. Aron je trebalo da bude pomazan za prvosveštenika, a njegovo potomstvo za sveštenike. Kako to Bog kaže Mojsiju, treba da ih pomaže da Mu budu sveštenici (2. Mojsijeva 28:41*). Oni treba da se pomažu u haljinama koje su načinjene za njihovu službu (2. Mojsijeva 28:40-43; 29:29*), a pomazuju se i same haljine (3. Mojsijeva 8:30).

U isto vreme pomazuje se i oltar, kao i svi delovi svetinje, tj. Šatora od sastanka (2. Mojsijeva 29:36; 30:26*). Sve se pomazuje i posvećuje u isto vreme (8. i 9. poglavlje 3. Mojsijeve), jer je to bilo ozvaničenje službe sveštenika i hrama, koja počinje od tog dana.

Odavde nije teško shvatiti da je pomazanje zapravo opunomoćenje i namena za određenu službu ili posao koji bi trebalo da se obavi. Ovo potvrđuju stihovi iz 2. Mojsijeve 40:15 i 3. Mojsijeve 7:35. Prvi stih glasi: „I pomaži ih, kao što pomažeš oca njihova, da mi vrše službu svešteničku; i pomazanje njihovo biće im za vječno sveštenstvo od koljena do koljena.” Dok u stihu iz 3. Mojsijeve piše: „To je pomazanoga Arona i pomazanih sinova njegovijeh od ognjenih žrtava Gospodnjih od dana kad ih dovede da vrše službu svešteničku Gospodu.

Da ovo nije samo pomazanje službe, nego i svake osobe koja je dobija, možemo da vidimo u stihovima koji govore da i Aronovi naslednici treba da budu pomazani kada vrše tu ulogu (2. Mojsijeva 28:43; 29:29; 3. Mojsijeva 16:32; 4. Mojsijeva 35:25*). Tako se naglašava da određena služba nosi i odgovornost, koja nije na nivou celog sistema, nego je i na pojedincu. Jer šta vredi dobro zamišljen sistem, ako je na njegovom čelu neko ko ga zloupotrebljava i izobličava?

Pored svešteničke, postoji još jedna veoma značajna uloga u narodu – carska. Carevi su se, kao i sveštenici, pomazivali. Prilikom inaugurisanja nekoga na carsko mesto vršilo se pomazanje. Tako imamo zapise o pomazanju Saula (1. Samuilova 9:16; 10:1*), Davida (1. Samuilova 16:3, 13; 2. Samuilova 2:4, 7; 2. Samuilova 5:3; 1. Dnevnika 11:3*), Avesaloma (2. Samuilova 19:10*), Solomuna (1. Carevima 1:39, 45; 1. Dnevnika 29:22*), Juja (2. Carevima 9:6), Joasa (2. Carevima 11:12; 2. Dnevnika 23:11) i Joahaza (2. Carevima 23:30). Ovo, naravno, ne znači da ostali carevi nisu pomazivani, nego samo da je pomazanje navedenih careva izričito pomenuto. S druge strane, ovo je dovoljno primera da se vidi da je takva praksa postojala i bila uobičajena.

Prorok Ilija ostavio je upečatljiv trag tokom svoje proročke službe. Jednom prilikom, kada je pobegao zbog Jezaveljenih pretnji nakon dešavanja na Karmilu, žali se Bogu da Ga je narod ostavio i da je ostao sam (1. Carevima 19:14*). Tom prilikom Bog mu kaže: „Tada mu reče Gospod: idi, vrati se svojim putem u pustinju Damaštansku, i kad dođeš pomaži Azaila za cara nad Sirijom. A Juja sina Nimsijina pomaži za cara nad Izrailjem, a Jelisija sina Safatova iz Avel-Meole pomaži za proroka mjesto sebe.” (1. Carevima 19:15, 16). Trostruko pomazanje. Bog deli uloge preko Ilije, čak i za njegovu službu, kada dođe vreme.

Zanimljivo je da, osim službi u Njegovom narodu, Bog pomazuje i cara nad drugim narodom, što znači da mu dodeljuje neku ulogu, iako će ratovati protiv Izrailja kada dođe na to mesto (2. Carevima 8:12, 13*).

U ovom događaju možemo da zapazimo još jednu stvar, a to je pomazanje proroka. Dakle, pomazanje ne mora da bude isključivo povezano sa sveštenicima i carem. Pošto je ovo jedini primer u kojem se pominje pomazanje proroka, ne možemo ni da kažemo da je to bilo uobičajeno, ali je dovoljno da shvatimo da se pomazanje može primeniti i na neke druge aspekte života, a kroz to i bolje da shvatimo značenje pomazanja.

Iako su Jevreji sami tražili cara, Bog prvom caru, Saulu, osim carske dodeljuje još jednu ulogu: „Sjutra u ovo doba poslaću k tebi jednoga čovjeka iz zemlje Venijaminove, njega pomaži da bude vođ narodu mojemu Izrailju, i on će izbaviti moj narod iz ruku Filistejskih. Jer pogledah na narod svoj, jer vika njegova dođe do mene.” (1. Samuilova 9:16).

Prilikom pomazivanja već pomenutog Juja, Jelisije mu kaže: „Tada usta, i uđe u kuću, a on mu izli na glavu ulje, i reče mu: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: pomazah te za cara nad narodom Gospodnjim, Izrailjem. I pobij dom Ahava gospodara svojega, jer hoću da pokajem krv sluga svojih proroka, i krv svijeh sluga Gospodnjijeh od ruke Jezaveljine.” (2. Carevima 9:6, 7).

U 2. Dnevnika 22:7 čak postoji direktna tvrdnja da je zbog toga pomazan: „Ali bijaše od Boga na propast Ohoziji što dođe k Joramu; jer došav otide s Joramom na Juja sina Nimsijina, kojega Gospod pomaza da istrijebi dom Ahavov.” Pomazanjem on dobija ne samo carsku ulogu, nego i nalog da izvrši još nešto. Iz toga možemo da zaključimo da pomazanje ne mora da bude samo ustanovljena služba, nego se može dobiti i za određeni posao koji treba da se izvrši. Samo opunomoćenje za neku službu ili posao takođe je dodeljena uloga. Tako definiciju pomazanja možemo da proširimo i da kažemo da ono predstavlja dodeljivanje određene uloge.

Kada smo već kod dodeljivanja uloga, možemo da vidimo da je i Sotona, predstavljen tirskim carem, pomazan: „Ti si bio heruvim, pomazan da zaklanjaš; i ja te postavih; ti bješe na svetoj gori Božijoj, hođaše posred kamenja ognjenoga.” (Jezekilj 28:14). Jasno je da tirski car nema šta da zaklanja. Tu ulogu vrše heruvimi, koji su pred Božijim prestolom i zaklanjaju Njegovu slavu. Ta uloga je pomazanjem bila dodeljena onome koji je kasnije nazvan Sotonom. On se te uloge odrekao postavši Božiji protivnik.

Ulje pomazanja

Pošto je na čudesan način izveo Jevreje iz egipatskog ropstva, Bog je želeo da im organizuje religiozni život. Zato je zamislio da napravi hram koji će biti središte tog života. Da bi napravio hram bili su mu potrebni materijali koje bi pripadnici Njegovog naroda davali dobrovoljno. Oni su se tom pozivu odazvali i doneli su i više nego što je bilo potrebno, pa su u određenom trenutku morali da obustave donošenje priloga.

Među prilozima koji su donošeni bile su potrebne i komponente za pravljenje ulja za pomazanje (2. Mojsijeva 25:6; 2. Mojsijeva 35:8, 28*). Kao i sve ostale elemente hrama i ulje pomazanja trebalo je da prave ljudi koje je Bog obdario veštinom i znanjem za taj posao (2. Mojsijeva 31:11; 35:15*). Za ovo ulje Bog je preko Mojsija dao ne samo komponente, nego i tačnu recepturu (2. Mojsijeva 30:23-25*). Zabranio je da se takvo ulje pravi ili da se napravljeno koristi u bilo koje druge svrhe, osim onih za koje ga je On namenio, pod pretnjom istrebljenja (2. Mojsijeva 30:31-33*). Čak postoji zaduženje o brizi za važne stvari u funkcionisanju hrama, među kojima je i briga za ulje pomazanja (4. Mojsijeva 4:16*).

Kada saberemo sve ove elemente – izabrane komponente, izbor osposobljenih ljudi koji će da ga prave, unikatna receptura, zabrana korišćenja u druge svrhe i pravljenja istog, dodatna kontrola i briga – možemo da zaključimo da je ulje pomazanja, kao i ono što se sa njim radi, Bogu veoma važno. Pošto Bog nije neko ko je zapovestima samo želeo da nametne svoj autoritet bez ikakve svrhe, možemo da zaključimo da je kroz to pomazanje posebnim uljem želeo da nam saopšti nešto od izuzetne važnosti.

Zato nije iznenađenje da ovo ulje ima ograničenu primenu. Njim su pomazivani samo Aron, njegovi sinovi (prvosveštenik i sveštenici) i njihove haljine (2. Mojsijeva 29:7, 21; 30:30; 40:12-15; 3. Mojsijeva 8:12, 30*), kao i predmeti u hramu i ispred njega (2. Mojsijeva 30:26-28; 40:9-11; 3. Mojsijeva 8:10*).

Više je nego jasno da su ova pomazanja vezana za hram i službu povezanu s njim, pošto su sveštenici jedini imali prava da vrše službu u njemu. Međutim, ako se prinose beskvasne pogače (3. Mojsijeva 2:4*), one se ne mažu ovim, nego običnim uljem. Na neki način i ovo je povezano sa službom sveštenika i onom u hramu. Ipak, običan narod nije smeo da koristi niti da pravi ovo ulje, pa zato nisu mogli ni da ga donose kao prinos.

Pošto je Šator od sastanka samo slika nebeskog hrama, onda je jasno da se uljem pomazanja pomazuju nebeske stvari. Drugim rečima, ono što se pomazuje uljem pomazanja označava nebeske procese povezane sa spasenjem. Nije zato čudno što se ovo ulje naziva svetim uljem (4. Mojsijeva 35:25*), a svemu što je njime pomazano pripisuje se svetost (2. Mojsijeva 29:21; 30:29, 30; 40:9-11; 3. Mojsijeva 8:10-12, 30*). I ne samo to, nego sve što se dotakne predmeta koji su njime pomazani takođe postaje sveto (2. Mojsijeva 30:29*).

Pošto su sveštenici smatrani svetima, očekivalo se i da se ponašaju u skladu s tim. Bog daje određena uputstva za njih (3. Mojsijeva 21:1-8*), a dodatna za prvosveštenika upravo se pozivajući na to da je pomazan uljem pomazanja: „A sveštenik najviši između braće svoje, kojemu se na glavu izlilo ulje pomazanja i koji je posvećen da se oblači u svete haljine, neka ne otkriva glave svoje, i haljina svojih neka ne razdire. I k mrtvacu nijednom neka ne ide, ni za ocem svojim ni za materom svojom da se ne oskvrni. I iz svetinje neka ne izlazi, da ne bi oskvrnio svetinju Boga svojega, jer je na njemu vijenac, ulje pomazanja Boga njegova; ja sam Gospod. On neka se ženi djevojkom. Udovicom ni puštenicom ni silovanom ni kurvom da se ne ženi; nego djevojkom iz naroda svojega neka se oženi. I neka ne skvrni sjemena svojega u narodu svojem, jer sam ja Gospod, koji ga posvećujem.” (3. Mojsijeva 21:10-15).

Izgleda da razlozi zašto se od sveštenika, a naročito od prvosveštenika, očekuje da poštuju posebna pravila leži u njihovom pomazanju, tj. u posebnoj ulozi koja im je dodeljena. Iako se kaže da bi sveštenici trebalo da budu sveti (3. Mojsijeva 21:6-8*), to je ono što se očekuje od svakoga.

Sveto ulje pomazanja i sve što se njim pomazivalo, dakle, slika su nebeske službe, onoga što Bog radi za nas, a centralno mesto u svemu tome ima naš Prvosveštenik, koji je ujedno i Pomazanik, tj. u zavisnosti na kojem jeziku to hoćemo da saopštimo, Mesija ili Hristos. Apostol Pavle, pričajući o Isusovom prvosveštenstvu, piše: „Imamo takovoga poglavara svešteničkoga koji sjede s desne strane prijestola veličine na nebesima; koji je sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju načini Gospod, a ne čovjek.” (Jevrejima 8:1, 2).

Zbog toga je veoma važno razumeti da pomazanje ne čini ljude na ovom svetu svetijim, neprikosnovenim ili boljim od drugih, nego da je pomazanje ustanovljeno da preko njega shvatimo sliku onoga što se dešava u planu spasenja. Kada se takva greška napravi, ona potpuno izobličava poruku koju je Bog želeo pomazanjem da nam saopšti. Osim pogrešnih predstava, to u praksi hrani oholost jedne grupe ljudi – kroz nametanja mišljenja o njihovoj posebnosti – što onda spontano dovodi do pojave elitizma među njima i diskriminacije svih ostalih. Takođe, predstavljanjem Božijeg dela na pogrešan način stvaramo pogrešnu sliku o Njegovom karakteru, jer Ga poistovećujemo s nepravdama za koje mislimo da im je uzročnik.

Duh i pomazanje

Veza između pomazanja i Svetog Duha lako može da se uoči. Pomazanje se vrši uglavnom izlivanjem ulja na glavu pomazanika, dok je fraza izlivanje Duha uobičajena za opis Božijeg delovanja na nekoga (Isaija 19:14; 29:10; 32:15; 44:3; Jezekilj 39:29; Joilo 2:28, 29; Zaharija 12:10*). Aspekt Božijeg Duha veoma je teško racionalno shvatiti, pa Bog koristi prirodne pojave da bi nam opisao Njegovo delovanje.

U hebrejskom jeziku, na primer, ne postoji razlika između reči duh i vetar. I kao što vetar ne vidimo, ali osetimo ili vidimo njegovo dejstvo kada, recimo, savija grane, tako i Božiji Duh ne možemo da opazimo čulima, ali Njegovo dejstvo možemo da osetimo ili uočimo. Zato izgleda da Bog upravo koristi i sliku pomazanja kao znak da je nešto pod Njegovim uticajem. Već smo videli da se ulje pomazanja koristi u slikovitim opisima procesa nebeskog okruženja. Ovi procesi ne samo da se odvijaju pred Bogom i da im je On dodelio određenu ulogu, nego Bog direktno utiče na te procese – što je za nas izuzetno bitno. Bog je osmislio plan spasenja, a Njegova sopstvena uloga u tom planu je ključna. On nije prepustio da se sve to odvija stihijski, pa čak ni spontano. Zbog toga je logično da je pomazanje ne samo pokazatelj dodeljene uloge, nego i Božija spremnost da u tome pomaže, mada ne protiv slobodne volje pomazanog. Tome u prilog idu i stihovi koji povezuju Božiji Duh i pomazanje.

Tada Samuilo uze rog s uljem, i pomaza ga usred braće njegove; i siđe duh Gospodnji na Davida i osta na njemu od toga dana. Potom usta Samuilo i otide u Ramu.” (1. Samuilova 16:13). Ovo ne znači da Božiji Duh do tada nije imao uticaja na Davida, jer ga u tom slučaju ne bi ni izabrao. U istom ovom događaju Bog kaže Samuilu da ne gleda spoljašnjost, nego ono što je u srcu (1. Samuilova 16:7*). On je Davida izabrao zato što je u njemu već prepoznao dobre osobine. Silazak Duha na Davida ovde je pokazatelj osposobljavanja za carsku ulogu koju Bog želi da mu dodeli.

Naredni primer još je jasniji. „Duh je Gospoda Boga na meni, jer me Gospod pomaza da javljam dobre glase krotkima, posla me da zavijem ranjene u srcu, da oglasim zarobljenima slobodu i sužnjima da će im se otvoriti tamnica.” (Isaija 61:1). U tekstu se tvrdi da je Duh na onome o kome je reč zato što ga je Bog pomazao. Drugim rečima, iz pomazanja proističe da je Bog nekome dao Duha.

Pomazanje je slika, a davanje Duha realnost na koju ta slika ukazuje. Zbog toga slobodno možemo da kažemo da je pomazanje ne samo opunomoćenje za neku ulogu, nego i osposobljavanje Svetim Duhom za istu.

Rimski kapetan, po imenu Kornelije, u viziji je dobio uputstvo da pozove Petra, koji će njega, njegovu porodicu i prijatelje usmeriti na put spasenja. Petar se tom pozivu odazvao i u svojoj priči između ostalog rekao: „Isusa iz Nazareta kako ga pomaza Bog Duhom svetijem i silom, koji prođe čineći dobro i iscjeljujući sve koje đavo bješe nadvladao; jer Bog bijaše s njim.” (Dela 10:38). Petar, dakle, tvrdi da je Isusa Bog pomazao Duhom, tj. da Njegovo pomazanje nije bilo obredno, nekim posebnim uljem, nego da se desilo ono što bi pomazanje trebalo da predstavlja – davanje Duha. Bog je iskoristio obred pomazanja kao sliku kojom ukazuje na realnost delovanja Njegovog Duha na čoveka – sliku koju nismo u stanju da vidimo.

Sam obred ne znači ništa, ako nedostaje suština na koju on ukazuje. Mi možemo da iskopiramo obred, ali to ne samo da može da bude beskorisno, nego čak i štetno, dajući nam lažno uverenje o Božijem odobravanju. S druge strane, kao što je bilo u Hristovom slučaju, stvarnog formalnog pomazanja ne mora ni da bude da bi se dogodilo primanje Duha. Jovan Krstitelj je prilikom Hristovog krštenja video Isusovo „pomazanje” Duhom: „I ja ga ne znadoh: nego da se javi Izrailju zato ja dođoh da krstim vodom. I svjedoči Jovan govoreći: vidjeh Duha gdje silazi s neba kao golub i stade na njemu. I ja ga ne znadoh; nego onaj koji me posla da krstim vodom on mi reče: na koga vidiš da silazi Duh i stoji na njemu to je onaj koji će krstiti Duhom svetijem.” (Jovan 3:31-33). Niko nije izlio ulje na Isusovu glavu kada je započeo svoju službu, ali se On ipak sve vreme svoje službe u Bibliji naziva Hristom, tj. Pomazanikom, zato što je pomazanje Duhom izvršio Otac.

Ovo pomazanje Duhom je pravo, iako se obred pomazanja nije doslovno ni odigrao. Obred pomazanja je bio osmišljen da ukaže na to šta se u stvarnosti događa, a za stvarno dešavanje, na koje ukazuje, obred uopšte nije potreban. Hristovo pomazanje upravo je dokaz tome.

Na indirektan način apostol Jovan povezuje pomazanje sa Svetim Duhom: „I vi pomazanje što primiste od njega, u vama stoji, i ne trebujete da vas ko uči; nego kako vas to samo pomazanje uči u svemu, i istinito je, i nije laž, i kao što vas nauči ostanite u njemu.” (1. Jovanova 2:27). Ovde je Jovan malo opširniji o ulozi pomazanja, što nam pomaže da ga odredimo.

Upravo je Jovan u svom jevanđelju zapisao istu frazu „u vama stoji”, koja se pominje u ovom stihu. Oproštajne Hristove reči, upućene učenicima, govore i o Duhu kojeg će im Otac dati umesto Isusa: „Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi niti ga poznaje; a vi ga poznajete, jer u vama stoji, i u vama će biti.” (Jovan 14:17).

Takođe, Duh je onaj koji nas uči. „Jer nikad proroštvo ne bi od čovječije volje, nego naučeni od svetoga Duha govoriše sveti Božiji ljudi.” (2. Petrova 1:21). Bog, kojega direktno ne možemo da opazimo, ne može direktno ni da nas uči. Zato koristi delovanje svog Duha. U istom onom oproštajnom govoru, Hristos govori i o ovom aspektu delovanja Duha: „A utješitelj Duh sveti, kojega će otac poslati u ime moje, on će vas naučiti svemu i napomenuće vam sve što vam rekoh.” (Jovan 14:26).

Bez obzira što Jovan Duha uopšte nije pomenuo u stihovima u kojima spominje pomazanje, rečnikom koji koristi kada govori o pomazanju kao da je to uradio. Pomazanje je izjednačio s onim što „u nama stoji” i što nas podučava. To se pak, kao što smo već mogli da uočimo, sasvim lepo uklapa u ideju o pomazanju koje treba da ukazuje na realnost davanja Duha.

Ranije pomenuta reč ἐγχρίω (premazati) pojavljuje se samo jednom, u Otkrivenju 3:18, u poslednjoj poruci crkvama: „Svjetujem te da kupiš u mene zlata žeženoga u ognju, da se obogatiš; i bijele haljine, da se obučeš, i da se ne pokaže sramota golotinje tvoje; i masti očinjom pomaži oči svoje da vidiš.” Ove reči upućene su ljudima koji o sebi, u religioznom smislu, imaju isuviše dobro mišljenje. Misle da su bogati i da im ništa nije potrebno, a zapravo ne shvataju da su jadni, bedni, siromašni, slepi i goli (Otkrivenje 3:17*). Njima Hristos nudi da od Njega kupe ono što im je potrebno da bi se obogatili, obukli i progledali – u duhovnom smislu, naravno.

Između ostalog nudi im se mast kojom, kada namažu svoje oči, mogu da progledaju. Njihova zabluda je nedvosmislena. Da bi neko izašao iz zablude mora da shvati šta je ispravno ili bar da inicijalno shvati da je zabluda ono u čemu istrajava. Da bi nešto shvatio mora da bude naučen. Tako se opet vraćamo aspektu podučavanja, za koji je zadužen Sveti Duh. Osim toga, mast je, kao i ulje, određena vrsta masnoće. Kada sve te elemente ovog dela rečenice – masnoću, mazanje i podučavanje – stavimo zajedno, opet Sveti Duh kao zajednički imenitelj isplivava na površinu. Pored svega toga, nemoguće je zamisliti obnovu nekog čoveka bez delovanja Božijeg Duha, pa je logično da je, iako na malo drugačiji način, jedna vrsta pomazanja pomenuta u ovoj rečenici.

Pomazanje je samo pokazatelj duhovne realnosti davanja Božijeg Duha ljudima, kojim nas opunomoćuje i osposobljava za određenu ulogu u planu spasenja i životu uopšte. Neko, prema tome, ne mora da ima neku posebnu ulogu da bi primio Duha, jer Njegova uloga je i da, kroz proces učenja i usmeravanja, menja čoveka i vodi ga u spasenje. Davanje Duha, s druge strane, ne znači ukidanje naše slobode da izaberemo ono što je pogrešno. Duh deluje na suptilan način, ali nam volju ne uzima. Odluke i dela ostaju naš izbor, iza kojeg stoji naša odgovornost, a iza te odgovornosti stoje posledice koje ćemo snositi.

Pomazanje od Boga i od ljudi

Važno je uočiti da postoji pomazanje koje izvrše ljudi bez Božijeg naloga i ono koje direktno naloži Bog. Na primer, već smo mogli da vidimo da je Bog odredio da Juj bude car nad Izrailjem još dok je tadašnji car Izrailja, Ahav, bio živ (1. Carevima 19:16*). Međutim, nakon Ahavove smrti, na carsko mesto došao je njegov sin Ohozija (1. Carevima 22:40*), koji je po svoj prilici bio pomazan, ako su se držali uobičajenog protokola. Bez obzira što je Izrailj smatran Božijim narodom, državni sistem je carsku vlast dodelio nezavisno od Boga, tj. drugačije od Njegove volje.

Sada bismo po inerciji mogli da kažemo da treba prihvatiti samo ono pomazanje za koje je Bog dao direktna uputstva. Međutim, kao i u mnogim drugim primerima, preterano pojednostavljivanje i uopštavanje može da nas dovede do stvaranja loših zaključaka.

David je, recimo, tri puta pomazan. Jednom ga je pomazao Samuilo, po Božijem nalogu (1. Samuilova 16:3, 13*). Ovo možemo da smatramo pomazanjem direktno od Boga. Drugi put je pomazan nad Judom (2. Samuilova 2:4, 7*), od kojih je rodom, dok je carstvo bilo u rasulu nakon Saulove pogibije. Nakon rata sa Saulovim domom, David je i treći put pomazan, ovoga puta zacaren je nad celim Izrailjem (2. Samuilova 5:3; 1. Dnevnika 11:3).

Ljudska pomazanja Davida nisu Božiji nalog, ali ih zbog toga ne možemo smatrati lošim. Čak bismo mogli da kažemo da je to izvesna potvrda onoga što je Bog već učinio. Ako bismo iz ovog primera izvukli zaključak da su i pomazanja koja čine ljudi po Božijoj volji, prevarili bismo se.

Još za vreme Davidovog carevanja veći deo naroda stao je na stranu i pomazao njegovog pobunjenog sina Avesaloma, koji je kasnije poginuo u boju (2. Samuilova 19:10*). Teško da bismo ovo pomazanje mogli da nazovemo Božijom voljom. Možda je Bog dopustio, pa čak i najavio da će se ovo desiti, ali to ne znači da je želeo da zameni Davida njegovim sinom.

S druge strane, Bog nije izdao nalog za pomazanje Solomuna, ali Njegov stav da će Solomun naslediti Davida (1. Dnevnika 22:7-10; 29:1*) jasno izražava Njegove namere, a i sam Solomun se smatrao Njegovim pomazanikom (2. Dnevnika 6:42*) i bez neposrednog Božijeg naloga za svoje pomazanje.

Sam Bog je uspostavio sistem svešteničkog pomazanja. Međutim, to ne znači da je svako u tom sistemu Božiji izabranik, a još manje znači da su svi njihovi postupci ispravni i da ih ne treba dovoditi u sumnju. Po tom pitanju Ilijevi sinovi su odličan primer. U sistemu koji je Bog ustanovio postali su sveštenici. Iako je ceo narod bio nezadovoljan njihovim radom (1. Samuilova 2:23*) i otac ih opomenuo da je to što rade loše (1. Samuilova 2:24, 25*), oni nisu poslušali. I ne samo da Bog osuđuje njihovo postupanje, nego poručuje Iliju da je velika krivica i na njemu, što se prema njima nije postavio na drugačiji način, iako mu je bilo jasno da čine zlo. Zbog svega toga Bog proriče propast celom Ilijevom domu (1. Samuilova 2:27-33*).

Odmah nakon tih reči o propasti Bog kaže: „A sebi ću podignuti sveštenika vjerna, on će raditi po srcu mojemu i po duši mojoj” (1. Samuilova 2:35), misleći na Samuila. Međutim, ni njegovi sinovi, koje je on postavio da budu sudije, nisu bili mnogo bolji (1. Samuilova 8:1-3*). I ovo je donelo loše posledice. Narodu je dosadila korumpiranost ljudi u sistemu, pa su tražili cara. Na taj način, zbog lošeg delovanja pojedinca u sistemu koji je utvrdio Bog, narod na izvestan način odbacuje samog Boga (1. Samuilova 8:7*).

Ljudi često, smatrajući određenu zajednicu Božijom, počinju da pripisuju nepogrešivost u razmišljanju i postupcima onima koji zajednicu predvode. Prethodni primeri upravo pokazuju kolika zabluda to može da bude, sa neizbežnim posledicama. Sam Bog, preko proroka Osije, govori da izbor za vođe Njegovog naroda ne mora da bude i Njegov izbor: „Izrailj je ostavio dobro; neprijatelj će ga goniti. Postavljaju careve, ali ne od mene; podižu knezove, za koje ja ne znam” (Osija 8:3, 4).

Čak i pomazanje, tj. dodeljena uloga, koje naloži ili izvrši sam Bog, ne mora da znači da će onaj ko je pomazan uvek činiti po Božijoj volji. O Sotoni se govori kao o pomazanom heruvimu. Njegovo pomazanje moralo je da bude direktno od Boga – čak ne ni preko nekog proroka. Ipak, on ne samo da je pogrešio, nego je trajno ostavio svoju ulogu koja mu je dodeljena.

Nije ovo slučaj samo s heruvimom zaklanjačem. Saul je, takođe, svojim postupcima ukinuo svoje pomazanje, tako da je Bog našao i pomazao drugog čoveka za cara – Davida: „A sada carstvo tvoje neće se održati. Gospod je našao sebi čovjeka po srcu svojemu, i njemu je zapovjedio Gospod da bude vođ narodu njegovu, jer nijesi držao što ti je zapovjedio Gospod.” (1. Samuilova 13:14). Od Božijeg pomazanika, kao od bilo koga drugog, očekuje se da bude poslušan Bogu.

Ali ni taj čovek po Božijem srcu nije bio savršen. Bog ga optužuje da je na krajnje nemilosrdan i podmukao način zloupotrebio pomazanje i ulogu koju mu je On dodelio (2. Samuilova 12:7-12*). Srećom po Davida on je svoju krivicu odmah po iznošenju Natanovih reči priznao i tako dobio mogućnost za pomilovanje (2. Samuilova 12:13*). Iz ovog slučaja vidimo da pomazanik može, kao i svaki drugi grešnik, da pogreši, prizna krivicu, pokaje se i nastavi život s Bogom. Davidu pomazanje nije ukinuto, nego je nastavio s ulogom koja mu je dodeljena, iako ju je zloupotrebio i izneverio.

Pomazanje nije dodeljivanje nepogrešivosti, nego Božiji nalog da se nešto dobro i značajno uradi. Svaki čovek ima slobodu, ali i odgovornost prema Božijim nalozima. On može, ali ne mora da ih prihvati, makar bio i sam Božiji pomazanik. Bog nikoga ne primorava, jer želi da naša služba Njemu bude dobrovoljna.

Dobro bi bilo da pomenemo i pomazanje iz 45. psalma, o kojem će kasnije više biti reči: „Ljubiš pravdu i mrziš na bezakonje; toga radi pomaza te, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje.” (Psalmi 45:7). Ovde vidimo razloge za pomazanje. Bog bira nekoga ko je voljan da čini dobro. To, naravno, ne isključuje mogućnost da se dodeljena uloga tokom vremena iskvari i odbaci, kao što je bilo u slučajevima Saula i Sotone.

Ne bi baš bilo mudro dodeliti neku ulogu onome ko nije u stanju da je izvrši. Svakako da Bog to uvek uzima u obzir, ali ljudi često dodeljuju uloge onim nesposobnima, da li iz neznanja o njihovim sposobnostima ili iz nekih drugih, samo njima znanih interesa. Pošto čak i pomazanje koje učini Bog može da se odbaci, prema svakom čoveku trebalo bi se postaviti na osnovu njegovog ponašanja, ako i jeste Božiji pomazanik. Utoliko više treba biti oprezan kod pomazanja koje vrše ljudi.

Svega jednom u Starom zavetu se pominje pomazanje proroka – kada je Bog naložio Iliji da pomaže Jelisija na svoje mesto (1. Carevima 19:16*). Logično je da je pomazanje ovde najpotrebnije, jer proroci su oni koji nose direktna Božija uputstva drugima. Na ovaj način se izgleda ukazuje na to da nije sam čin pomazanja važan, već je bitnije da se naglasi na šta samo pomazanje ukazuje. Kada bi bilo drugačije, pomazanje proroka bi trebalo da bude mnogo češće. Moguće je da ovome doprinosi i proročki vaninstitucionalizam, tj. činjenica da je pomazanje uglavnom vezano za državni ili sveštenički sistem. Proroke nije moguće tako regrutovati u službu, nego ih direktno bira i šalje sam Bog, kada se za njima javi potreba.

Postoje i novozavetni stihovi koji mogu da doprinesu ovom pitanju. U stihovima iz 2. Korinćanima 1:21, 22 Pavle piše: „A Bog je koji nas utvrdi s vama u Hristu, i pomaza nas, koji nas i zapečati, i dade zalog Duha u srca naša.” Govoreći o pomazanju, Pavle govori i o zapečaćenju, koje je takođe delo i uticaj Duha (Efescima 1:13; 4:30*), a onda spominje i davanje samog Duha.

Važna je činjenica da se ovde pomazanje primenjuje na sve vernike. To ne samo da znači da delovanje Duha možemo da smatramo pomazanjem, nego i da ne postoje posebni pomazanici sa posebnim povlašćenim statusom. Svi koje Bog utvrđuje, koje zapečaćuje i kojima daje zalog Duha – drugim rečima, svi istinski vernici – Njegovi su pomazanici.

U svojoj prvoj poslanici i Jovan govori praktično isto: „I vi imate pomazanje od svetoga, i znate sve.” (1. Jovanova 2:20). Iz konteksta se vidi da je ovo opšte uputstvo, upućeno svima, tako da i on podrazumeva pomazanje svakoga ko je na Božijoj strani.

Iz svega rečenog nije teško zaključiti da biti pomazanik ne znači dobiti dozvolu i opravdanje za sve svoje postupke, nego imati dodatnu odgovornost, jer nam je nešto povereno. Čovek, bez obzira ko izvrši pomazanje nad njim, može da se ponaša u skladu s ulogom koju dobije, ali i da tu ulogu odbije ili obezvredi. Izbor je njegov, a u skladu s tim izborom treba da bude i naš stav prema njemu i njegovom pomazanju. Pred Bogom čak nije ni potrebno obredno pomazanje, budući da se svi koji su na Njegovoj strani smatraju pomazanim, delovanjem Njegovog Duha na njih. Kao i uvek, vraćamo se jednostavnoj istini: Mi smo ono što živimo, a ne ono čime se ogrćemo.

Davanje Duha nije elitistički čin koji je podaren samo izabranima i posebnima, nego je Božija želja da se daje svima, upravo kao što je tvrdio Jovan Krstitelj da „Bog Duha ne daje na mjeru” (Jovan 3:34*). Pošto Bog nije ograničavajući faktor, onda smo to mi. Od nas zavisi koliko ćemo Duha dobiti, tj. koliko ćemo Bogu dopustiti da kroz nas radi. Kakvo ćemo pomazanje dobiti, pa čak i da li ćemo ga uopšte dobiti, umnogome, dakle, zavisi od nas samih.

Hristos kao pomazanik

Ovaj podnaslov mogao bi da se smatra jednom vrstom pleonazma, budući da grčka reč hristos znači pomazanik. Međutim, namera je da podnaslov ukaže na to da se najveći deo biblijske priče o pomazanju upravo odnosi na Isusa.

Kada je reč o pomazanju, najčešće se govori o pomazanju prvosveštenika i ostalih sveštenika, tj. Arona i njegovih potomaka. Samim tim, pošto je to najdominantnija slika u vezi s pomazanjem, logično je zaključiti da je to i najznačajnija tema kada se govori o pomazanju. Snažna podrška ovakvom stavu je i Novi zavet koji Hrista (Pomazanika), kao našeg prvosveštenika, stavlja u centar svih težnji i nada za dobar odnos s Bogom i spasenje.

Pomazanje careva drugo je po učestalosti onoga što se pomazuje. Ujedno, carska uloga je drugi deo Hristove službe. Carstvo treba zauvek da ostane u Judinom potomstvu (1. Mojsijeva 49:10*), a Hristos će se na kraju vratiti na ovu planetu kao car nad carevima (Otkrivenje 17:14; 19:16*).

Oba najzastupljenija aspekta pomazanja ispunjavaju se u Hristu – kao prvosvešteniku i kao caru. Znajući da se grčka reč pomazanik za Isusa koristi gotovo kao Njegovo prezime, vidimo koliko Novi zavet daje značaja Isusovom opunomoćenju za službu otkupljenja grešnika. Zato i sam Hristos često naglašava da Ga je poslao Otac, da ne radi ništa sam od sebe, da je došao da ispuni Očevu volju.

Međutim, postoje i oni koji se s ovim stavom ne slažu. Zbog toga jedno od najvažnijih pitanja koje možemo da postavimo u pogledu svrhe pomazanja jeste da li pomazanici o kojima se govori u Starom zavetu, ili čak samo pomazanje, ukazuju na Hrista (Pomazanika)? Jedan od glavnih argumenata judaizma protiv hrišćanstva je da izvrću tekstove Starog zaveta tako što nekritički primenjuju na Hrista svaku pojedinost koja ima sličnosti s Njim. Nažalost, u ovome ima istine. Pomazanje je na vrhu liste takvih, po njihovom mišljenju, zloupotreba.

Da li, dakle, starozavetni tekstovi, koji govore o pomazanju, ukazuju na Hrista? Odgovor nije uvek jednostavan, jer svaki tekst mora da se posmatra pojedinačno, a propuste nije teško napraviti. Ovo naročito dolazi do izražaja kada znamo da velika većina ljudi svete spise čita sa već formiranim stavovima, svako u posebnom okruženju, u kojem se pojedini tekstovi tumače na sebi specifičan način – u zavisnosti od potreba sopstvene teologije. Čovek može da bude iskren i da se trudi da bude maksimalno objektivan, ali posedovanje stavova neminovno utiče na opažanje i tumačenje pojava koje se dešavaju oko njega. Na primer, ukoliko neki političar učini nešto sumnjivo, loše pobude pripisujemo mu ako se s njim ne slažemo, a pokušavamo da ga opravdamo ako se s njim slažemo. Logično je da čovek brani stavove koje prihvata, jer ih smatra ispravnim. Naravno, to ne znači da stavove ne može ili neće da promeni, nego da je prvobitna reakcija na opovrgavanje njegovih stavova odbrambena.

Ako je ideja o Hristu kao izabranom Božijem pomazaniku tačna, onda je bolje naći jasne primere, nego kao argumente koristiti ono što nije potpuno sigurno. Svakako, niko ne može da tvrdi da nikada ne pravi greške u tumačenju, ali je sasvim drugačije ako je takva greška plod moje ograničenosti, a ne namere da branim „istinu” svim, pa i neadekvatnim metodama. Primeri koji slede verovatno će jednima izgledati manje, a drugima više ubedljivo. Nema sumnje ni da se neki uopšte neće složiti. Pored toga, dužina teksta nas primorava da ograničimo broj primera.

Primeri primene na Hrista

Način tumačenja i primena biblijskih tekstova može da bude veoma osetljiva stvar. Zbog toga je važno da se oni sagledaju ne izolovano, nego u povezanosti s okolnim tekstom, kao i povezanosti sa sličnim tekstovima, koji očigledno govore o istim događajima. Praćenje mnoštva detalja i povezivanje sa sličnim mestima u drugim delovima Pisma može da bude zahtevan posao, naročito za one koji imaju samo površno poznavanje Biblije ili ga skoro uopšte nemaju. Ipak, neophodno je baviti se takvim stvarima, jer jedino tako možemo da prokrčimo put ka istini, kroz šumu verovanja, predrasuda i uticaja koji u religiji postoje.

Jedna od glavnih zamerki primene starozavetnih tekstova na Hrista je da se u svim primerima govori o realnim ličnostima, a ne direktno o Isusu. Međutim, niti je ovo u potpunosti tačno, naročito kada se radi o pomazanju, niti se apriorno može tvrditi da neka ličnost ili događaj ne može da bude predslika za nešto drugo. Pomazanik često nije imenovan, tako da ne možemo unapred govoriti o kome se radi. Situacija je još teža kada se govori o pomazaniku s aspekta budućih događaja, jer je tada tumačenje neophodno. Unapred odbacivati da nešto može da se odnosi na Hrista podjednako je pogrešno kao unapred prihvatiti da nešto mora da se odnosi na Njega. Pristupiti tumačenjima na bilo koji od ova dva načina znači izgubiti bitku s istinom, ako ne u pojedinačnom slučaju, onda na duge staze sigurno.

Aronovo i Melhisedekovo sveštenstvo

Osnovna asocijacija na Arona je njegovo prvosveštenstvo. Kao prvi prvosveštenik tek ustanovljenog hrama i religijskog uređenja, on je sinonim za ovu službu. Ujedno, s njim se pomazanje najčešće i dovodi u vezu. Izlivanje na glavu i sveto ulje pomazanja jedino su zajedno primenjivani u slučaju njegove, tj. prvosvešteničke službe.

Prvosveštenička služba je izuzetno važna, jer bez nje nema ni spasenja. Apostol Pavle za Hrista kaže da „bješe dužan u svemu da bude kao braća, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenički pred Bogom, da očisti grijehe narodne” (Jevrejima 2:17). Osim toga, taj prvosveštenik je iskustveno prošao ono što mi doživljavamo, pa možemo da budemo sigurni da je u stanju i da hoće da nam pomogne, jer saoseća s nama: „Jer nemamo poglavara svešteničkoga koji ne može postradati s našijem slabostima, nego koji je u svačemu iskušan kao i mi, osim grijeha. Da pristupimo dakle slobodno k prijestolu blagodati, da primimo milost i nađemo blagodat za vrijeme kad nam zatreba pomoć.” (Jevrejima 4:15, 16).

Međutim, Hristos je prvosveštenik po Melhisedekovom redu, a ne po Aronovom (Jevrejima 5:6, 10; 6:20; 7:17, 21*)[1]. Ako je već tako, da li Aron, kao prvosveštenik, uopšte može da se smatra predslikom Hrista?

Ceo sistem službe Bogu i opravdanja od greha i prestupa pred Njim zasnovan je na žrtvi koja se prinosi i opunomoćenom i osposobljenom licu koje tu žrtvu prinosi na propisan način. Ipak, nikada nije bilo zamišljeno da takav sistem stvarno može da opravda grešnika. Recimo, Bog preko proroka Jeremije govori o vremenu kada će Bogu svi narodi služiti u Jerusalimu i više neće grešiti (Jeremija 3:17*). Čemu bi, recimo, u takvom okruženju služio godišnji Dan očišćenja – čije su forma i učešće večna uredba, pod pretnjom istrebljenja (3. Mojsijeva 16:29; 23:29, 30*) – kada nema šta da se čisti? Objektivno, životinjske žrtve, kako govori Pavle, nikada nisu ni mogle da očiste grehe: „I svaki sveštenik stoji svaki dan služeći i jedne žrtve mnogo puta prinoseći koje nikad ne mogu uzeti grijeha.” (Jevrejima 10:11).

Religioznim ljudima je pričanje o žrtvama postalo uobičajena stvar, pa ne uviđaju očiglednu nelogičnost ove pojave. Ja sagrešim, onda ubijem drugo, nevino živo biće i više nema moje krivice! U tom slučaju bi ispalo ne samo da sam učinio nešto loše i da za to ne odgovaram, nego da još na svirep način uzimam život potpuno nedužnom biću, uz sav bol koji ide uz klanje. Ne da je ovo samo potpuno besmisleno, nego je još uvećavanje zla – osim u slučaju da svrha žrtava nije sasvim drugačije prirode.

Mojsije je dobio sliku hrama koji treba da se podigne (2. Mojsijeva 25:40*), David je dobio uputstva „pisana rukom Gospodnjom” (1. Dnevnika 28:19*), a Jezekilj vidi hram u utvarama Božijim (Jezekilj 40:1*). Insistiranje na detaljima je u svim slučajevima veoma izraženo. Funkcionalno, mnogi detalji su bespotrebni za obavljanje propisanih radnji, ali ipak su tu i ipak se na njima insistira. Već to dovoljno govori da oni nisu tu radi ukrasa, nego da na nešto ukazuju. A ako na nešto ukazuju, znači da nisu oni, nego je nešto drugo, cilj obrednih radnji.

Prilikom jedne proslave Pashe za vreme cara Jezekije imamo zanimljiv stih koji zaključuje to poglavlje: „Potom ustaše sveštenici i Leviti i blagosloviše narod; i uslišen bi glas njihov, i molitva njihova dođe u stan svetinje Gospodnje na nebo.” (2. Dnevnika 30:27). Pravo Božije prebivalište nije u zemaljskom hramu, nego nebeskom. Hram na Zemlji, sa svojim predmetima i obredima, samo predstavlja ono što se dešava u Božijem prisustvu. On je odraz nebeske realnosti i to mu je svrha – da ukaže na ono što se pred Bogom dešava, a tiče se nas i spasenja.

Jer zakon imajući sjen dobara koja će doći, a ne samo obličje stvari, ne može nikada savršiti one koji pristupaju svake godine i prinose one iste žrtve. Inače bi prestale prinositi se, kad oni koji služe ne bi više imali nikake savjesti za grijehe, kad se jednom očiste; nego se njima svake godine čini spomen za grijehe. Jer krv junčija i jarčija ne može uzeti grijeha.” (Jevrejima 10:1-4).

Pavle govori da je ceo zakon, a sa njim i obredni sistem, samo odraz onoga što je u realnosti trebalo da se desi i da to nije doslovna forma služenja Bogu. Zbog toga, nikada i nema pravog očišćenja od greha, jer kada bi do toga došlo sistem bi postao nepotreban. Životinjske žrtve ne mogu da uzmu grehe, nego se preko njih podsećamo da je neophodno da dođe do očišćenja ljudi.

Nešto ranije, u istoj poslanici, Pavle je na sličan način opisao značenje i ulogu celog zakonsko-obrednog sistema. „A ovo je glava od toga što govorimo: imamo takovoga poglavara svešteničkoga koji sjede s desne strane prijestola veličine na nebesima; koji je sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju načini Gospod, a ne čovjek. Jer se svaki poglavar sveštenički postavlja da prinosi dare i žrtve; zato valja da i ovaj što ima što će prinijeti. Jer da je na zemlji, ne bi bio sveštenik, kad imaju sveštenici koji prinose dare po zakonu, koji služe obličju i sjenu nebeskijeh stvari, kao što bi rečeno Mojsiju kad šćaše skiniju da načini: gledaj, reče, da načiniš sve po prilici koja ti je pokazana na gori.” (Jevrejima 8:1-5).

Na početku ovog odlomka Pavle naglašava da je ovo poenta svega o čemu piše. Naš prvosveštenik ne služi u zemaljskom hramu, nego u nebeskom. On služi pravoj svetinji i zbog toga je morao da prinese pravu žrtvu, a ne one koje objektivno nisu ni mogle da nas oslobode od greha. Hristos nije ni mogao da bude sveštenik na Zemlji, jer ovde postoji ustanovljeni red direktnih muških Aronovih potomaka. Oni, pak, služe samo odrazu nebeskih stvari, tj. samo ukazuju na pravu službu.

Kada u tom svetlu gledamo sve što se dešavalo u zemaljskom hramu, jasno možemo da zaključimo zašto žrtve nisu čoveku mogle da donesu oslobođenje od greha. Sve je bilo predslika realnosti koja je tek trebalo da nastupi. Zbog toga, Melhisedekovo prvosveštenstvo ne ukida Aronovo – nego ga ispunjava!

Odnos Aronovog i Melhisedekovog sveštenstva Pavle razmatra u prethodnom, 7. poglavlju Jevrejima poslanice. Način Pavlovog pisanja može da bude komplikovan, pa će se ovde pojednostaviti ono što je on napisao, bez detalja nepotrebnih za ovu priču. Osnovu za ovo Pavle nalazi u psalmu 110:4: „Gospod se zakleo, i neće se pokajati: ti si sveštenik dovijeka po redu Melhisedekovu.

Govoreći o Melhisedeku, kao predslici Hrista, Pavle kaže da je Levije, od koga je postalo sveštenstvo, dao desetak Melhisedeku preko svog pretka Avrama (Jevrejima 7:9, 10*). Pošto desetak daje onaj koji služi, Melhisedekovo sveštenstvo veće je od Aronovog, jer mu je Aronovo, davanjem desetka podređeno. Zato je to, po Pavlovim rečima, dokaz da bi trebalo da dođe drugi sveštenik po Melhisedekovom, a ne Aronovom redu (Jevrejima 7:11*).

Pošto dolazi do promene sveštenstva, dolazi i do promene pravila kako se postaje sveštenik (Jevrejima 7:12*). Prvo je to bio zakon telesnog nasleđa, a kasnije Božija odluka (Jevrejima 7:13-18*). Osim toga, Bog se zakleo da će nastati sveštenik po novom redu, tvrdi da se oko toga neće pokajati i da će to biti zauvek (Jevrejima 7:20, 21; Psalmi 110:4).

Zakon, koji je u početku dat uporedo sa ustanovljenim sveštenstvom, nije ni mogao da dovede do savršenstva (Jevrejima 7:19*), pa samim tim postoji potreba za onim što može. Zato Isus postaje garancija boljeg zaveta (Jevrejima 7:22*), koji je to u stanju, a budući da večno živi, smrt ne može da prekine Njegovo sveštenstvo (Jevrejima 7:23-25*).

Na kraju zaključuje stihovima 26-28, koje je najbolje citirati: „Jer takov nama trebaše poglavar sveštenički: svet, bezazlen, čist, odvojen od grješnika, i koji je bio više nebesa; kojemu nije potrebno svaki dan, kao sveštenicima, najprije za svoje grijehe žrtve prinositi, a potom za narodne, jer on ovo učini jednom, kad sebe prinese. Jer zakon postavlja ljude za sveštenike koji imaju slabost; a riječ zakletve koje je rečena po zakonu, postavi sina vavijek savršena.

Sveštenici na Zemlji ne mogu da budu pravi posrednici, jer i oni greše. U tom slučaju, niti bi bilo nekoga ko njih čisti niti oni kao takvi mogu da posreduju. Nama je potreban neko ko je prineo prihvatljivu žrtvu, a ujedno je svet, bezazlen, čist i bez greha, kao i da neprestano bude u Božijem prisustvu da bi vršio tu službu.

Sva ova priča iz 7. poglavlja Jevrejima poslanice mogla bi da se sumira spajanjem dva starozavetna teksta. Prvi je iz 2. Mojsijeve 40:13-15: „I obuci Arona u svete haljine i pomaži ga i osveštaj ga, da mi vrši službu svešteničku. I sinovima njegovijem zapovjedi neka pristupe, i obuci im košulje. I pomaži ih, kao što pomažeš oca njihova, da mi vrše službu svešteničku; i pomazanje njihovo biće im za vječno sveštenstvo od koljena do koljena.” Drugi je već citiran stih: „Gospod se zakleo, i neće se pokajati: ti si sveštenik dovijeka po redu Melhisedekovu.” (Psalmi 110:4).

Za oba sveštenstva se tvrdi da treba da budu večna. Nije teško zaključiti da to izgleda kao očigledna protivrečnost, jer ne mogu oba uporedo da budu večna. Jedino rešenje je da oba sveštenstva zapravo predstavljaju istu stvar. Jedno je, dakle, predslika, a drugo ispunjenje.

Pošto Melhisedekovo sveštenstvo dolazi kasnije, jasno je da je ono pravi izraz sveštenstva, jer ne bi bilo nikakvog smisla da se ono što je pravo zamenjuje onim što ga predstavlja. Drugim rečima, Aronovo sveštenstvo se ispunjava u onome ko je sveštenik po Melhisedekovom redu.

Tako dolazimo do zaključka da, ako Melhisedek kao prvosveštenik predstavlja Hrista, to mora da predstavlja i Aron. Budući da se, kada se govori o pomazanju i pomazanicima, najviše tekstova primenjuje na prvosveštenike, tj. na Arona i njegove potomke koji ga zamenjuju na tom mestu, jasno je i da je osnovna namera starozavetnih tekstova o ovoj temi da ukaže na pravog Pomazanika – Hrista, koji je naš prvosveštenik i zastupnik pred Bogom.

Pomazani kamen

Bežeći u Haran od svog brata Isava, pošto je na prevaru zadobio očev blagoslov namenjen bratu, Jakov je zanoćio na jednom mestu i usnio čudan san o lestvama koje stoje na zemlji i svojim vrhom dotiču nebo. Tim lestvama idu anđeli, a na vrhu stoji Gospod, koji mu izgovara obećanje, već jednom dato Avramu – da će tu zemlju dati njemu, da će se njegovo potomstvo veoma umnožiti i da će se u njemu i njegovom potomstvu blagosloviti svi narodi. Takođe dobija obećanje o zaštiti kuda god bude išao.

Kada se Jakov probudio, uplašio se, rekao da je to mesto Božija kuća i tako ga nazvao (Vetilj, tj. Betel (בֵּית־אֵל), što doslovno znači kuća Božija). Uzeo je kamen, koji je stavio pod glavu umesto jastuka, postavio ga kao stub i prelio uljem. Na kraju sam Jakov čini zavet s Bogom.

U celom događaju najčudnija je uloga kamenog „jastuka” – od samog pominjanja pre sna, do Jakovljevog čina prelivanja uljem. Još je zanimljivije što, ne Jakov, nego sam Bog to naziva pomazanjem (1. Mojsijeva 31:13*). S obzirom kakvu ulogu ima pomazanje u celom Pismu i s obzirom da to nije rekao čovek, nego Bog, koji unapred zna i šta će biti napisano i kako će to da utiče na one koji čitaju, ne možemo da kažemo da to nije uradio smišljeno. Naravno, ovo još uvek ne znači da možemo s potpunom sigurnošću da tvrdimo da je Božija namera bila da to poveže sa pomazanjem ljudi, ali jeste dovoljno dobro za osnovanu sumnju.

Postoje i drugi starozavetni tekstovi u kojima se kamen povezuje s Hristom. U psalmu 118:22, 23 piše: „Kamen koji odbaciše zidari, posta glava od ugla. To bi od Gospoda i divno je u našim očima.” Iako teško u samom tekstu možemo da preciziramo na šta se ovaj kamen odnosi, lako je ustanoviti da se o njemu govori u kontekstu spasenja (Psalmi 118:19-21*). Poruka je da je nešto, prvobitno odbačeno, postalo temelj spasenja i upravo je zbog toga zadivljujuće.

Pričajući sa poznavaocima Pisma i predvodnicima naroda, Hristos ove stihove primenjuje na sebe (Matej 21:42; Marko 12:10, 11; Luka 20:17*), nakon priče o vinogradarima, koji nisu radili posao za koji ih je vlasnik vinograda postavio i koji su na kraju čak i ubili njegovog sina. Ne samo da je ovde Hristos ustvrdio da je On temelj svakog spasenja (citirajući stihove 118. psalma), nego je i predvideo sopstveno ubistvo. Ovom prilikom takođe je rekao: „I ko padne na ovaj kamen razbiće se; a na koga on padne satrće ga.” (Matej 21:44). Kraj ove rečenice veoma podseća na kraj tumačenja vizije iz drugog poglavlja Knjige proroka Danila.

U Knjizi proroka Isaije postoje još dva teksta srodna ovome iz psalma 118:22. Jedan je se nalazi u Isaiji 28:16 i glasi: „Zato ovako veli Gospod Gospod: evo, ja mećem u Sionu kamen, kamen izabran, kamen od ugla, skupocjen, temelj tvrd; ko vjeruje neće se plašiti.”. Kontekst u kojem stoji ovaj tekst govori o podsmevačima koji vladaju narodom u Jerusalimu (Isaija 28:14*), koji govore da su uhvatili veru sa smrću i grobom i misle da neće odgovarati za ono što čine (Isaija 28:15*). Zbog toga će Bog da postavi kamen od ugla, na kojem stoji cela građevina, isproban, pravi temelj. Opet je tu ista ideja da mora da se zameni prethodno stanje.

Ovde se govori o boljim osnovama za Božiji narod, a ranije u psalmu o spasenju. Ovde je to kamen od ugla, a tamo kamen koji postaje glava od ugla. U oba teksta se tvrdi da kamen postavlja Bog. Terminološka sličnost je toliko očigledna, da bi bilo besmisleno ne povezati te tekstove. Imamo kamen od ugla, kojeg postavlja Bog, a taj kamen značajan je za spasenje, a ujedno je bolji temelj za loše stanje u Božijem narodu – bolji temelj koji upravo treba da vodi k spasenju. Iako u 118. psalmu nije direktno pomenuto loše stanje, jasno je da nešto slično tome mora da postoji, jer zidari su taj kamen odbacili.

Drugi tekst je iz Isaije 8:14: „I biće vam svetinja, a kamen za spoticanje i stijena za sablazan objema domovima Izrailjevijem, zamka i mreža stanovnicima Jerusalimskim.” Prethodni stih tvrdi da se radi o Gospodu: „Gospoda nad vojskama svetite; i on neka vam je strah i bojazan.” Postoji samo jedan razlog da Bog bude kamen za spoticanje svom narodu – da su Ga odbacili. A onda ponovo imamo sličnu ideju o kamenu koji razbija kao i ranije: „I spotaknuće se mnogi i pašće i satrće se, zaplešće se i uhvatiće se.” (Isaija 8:15). Sasvim je moguće da je Hristos u prvom delu rečenice iz Mateja 21:44, o razbijanju onoga ko padne na kamen, mislio na ovaj stih.

Svi ovi stihovi praktično se idealno uklapaju u Hristovu misiju, Njegov značaj za spasenje Božijeg naroda koji Ga je odbacio i postavljanje novih temelja kroz bolji zavet, koji se zasniva na Njegovoj žrtvi.

Budući da je već pomenuta vizija iz drugog poglavlja Knjige proroka Danila, mogli bismo nešto i o tome da kažemo. Car Navuhodonosor je usnio čudan san, koji ga je uznemirio, ali nije mogao da ga se seti. Svi vavilonski mudraci nisu mogli da odgonetnu i kažu mu kakav je to bio san, ali Bog Danilu javlja o snu i njegovom značenju. Navuhodonosor je usnio san o liku koji je predstavljao carstva, a imao je zlatnu glavu, srebrne grudi i mišice, bronzani trbuh i bedra, goleni od gvožđa i stopala s prstima od gvožđa i gline (Danilo 2:31-33*). Taj lik je u stopala udario kamen i porušio ceo lik, a sam postao velika gora (Danilo 2:34, 35*).

Prilikom tumačenja, kada govori o kamenu koji je uništio ceo lik, Danilo kaže: „A u vrijeme tijeh careva Bog će nebeski podignuti carstvo koje se dovijeka neće rasuti, i to se carstvo neće ostaviti drugom narodu; ono će satrti i ukinuti sva ta carstva, a samo će stajati dovijeka, kako si vidio gdje se od gore odvali kamen bez ruku i satr gvožđe, mjed, kao, srebro i zlato.” (Danilo 2:44, 45). Dakle, imamo kamen koji je uništio sva carstva, a sam ostao carstvo koje će zauvek da vlada. Šta bi trebalo da predstavlja taj kamen?

Nekoliko poglavlja kasnije, u istoj knjizi, Danilo je imao viziju u kojoj je video četiri zveri, ali i ono što se dešava pred Božijim prestolom. Kraj te vizije završava se na sledeći način: „Vidjeh u utvarama noćnijem, i gle, kao sin čovječji iđaše s oblacima nebeskim, i dođe do starca i stade pred njim. I dade mu se vlast i slava i carstvo da mu služe svi narodi i plemena i jezici; vlast je njegova vlast vječna, koja neće proći, i carstvo se njegovo neće rasuti.” (Danilo 7:13, 14). To večno carstvo, koje neće proći i neće se rasuti, jeste carstvo nekog sina čovečijeg. Večno je i carstvo kamena iz 2. poglavlja, koji je satro i ukinuo ostala carstva. Neminovno se dolazi do zaključka da je onaj sin čovečiji taj kamen koji se odvalio bez ruke i uništio druga carstva, jer je nemoguće da postoje dva carstva koja večno vladaju Zemljom.

Ne samo da je Hristos sebe zvao sinom čovečijim, nego postoji novozavetni stih koji je u glavnim elementima veoma sličan ovom iz Danilove knjige: „I tada će se pokazati znak sina čovječijega na nebu; i tada će proplakati sva plemena na zemlji; i ugledaće sina čovječijega gdje ide na oblacima nebeskima sa silom i slavom velikom.” (Matej 24:30). Sin čovečiji u oba teksta. Oblaci u oba teksta. Vlast, slava i carstvo u prvom, a sila i slava u drugom. Praktično iste pojave koje govore o spasenju i Hristovom dolasku da konačno preuzme svoje carstvo.

Pošto se u oba ova poglavlja iz Knjige proroka Danila govori o večnim carstvima, jasno je da to ne mogu da budu različita carstva, nego jedno te isto carstvo. Budući da iz 7. poglavlja možemo da vidimo da to carstvo dobija Sin čovečiji, tj. Hristos, nije teško zaključiti da On mora da bude kamen koji razbija ostala carstva, koja će postojati na Zemlji u vreme Njegovog povratka. Ono što je nama ovde važno je da kamen iz 2. poglavlja predstavlja Hrista.

Kada sagledamo sve ove primere koji ukazuju da kamen predstavlja Hrista, teško možemo da kažemo da je Bog slučajno rekao da je Jakov pomazao kamen na kojem je zanoćio. Tim primerom proširujemo i dodatno potvrđujemo sliku kamena koji predstavlja Hrista, jer pored svega ukazuje i na Njegovo pomazanje.

Pomazanik, car, sin

Drugi psalam nije dugačak, ali u sebi sadrži mnoštvo detalja, koji se odnose na pomazanika koji se pominje u njemu. Prva tri stiha glase: „Zašto se bune narodi i plemena pomišljaju zaludne stvari? Ustaju carevi zemaljski, i knezovi se skupljaju na Gospoda i na pomazanika njegova. ‛Raskinimo sveze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.’” (Ps. 2:1-3).

Vidimo da carevi zemaljski i knezovi ustaju ne samo na pomazanika, nego i na Gospoda. Dakle, taj rat obuhvata mnogo više od proste netrpeljivosti među nacijama. Tačno je da su drugi, mnogobožački narodi, s podozrenjem gledali na Jevreje, kao monoteiste. Međutim, ratovi koji su vođeni protiv njih su više bili političke, tj. osvajačke prirode. Kada god je neka država ili nacija u tom području prerasla u najjaču vojnu silu, ona je pretila svima oko sebe, a ne samo Jevrejima. To ne može da se nazove ustajanje na Gospoda i Njegovog pomazanika, jer objektivno i nije bilo to.

Takođe je zanimljiva izjava careva i knezova koji ustaju na Boga i Njegovog pomazanika: „Raskinimo sveze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.” Ovde se, dakle, ne radi o ratu protiv Izrailja, nego o ratu protiv Boga. Principi koje Bog očekuje od čoveka su grešnicima jaram i muka. Oni bi da ih se oslobode i zbog toga ustaju na Boga i onoga koga je On odredio kao svog predstavnika, ne u jednom kratkom periodu ljudskog života, nego u celoj istoriji greha. Ljudi, narodi (1. stih), knezovi i carevi (2. stih) – svi ustaju protiv Boga i Njegovog pomazanika. To nije vezano za jedan istorijski trenutak, nego je opšta i stalna pojava. Zbog toga i pomazanik treba da ima stalnu ulogu, koja ne može da se svede na period carevanja jednog čoveka.

Nastavak glasi: „Onaj, što živi na nebesima, smije se, Gospod im se potsmijeva. Pa im govori u gnjevu svojem i jarošću svojom zbunjuje ih: ‛Ja sam pomazao cara svojega na Sionu, na svetoj gori svojoj.’ Kazaću naredbu Gospodnju; on reče meni: ‛ti si sin moj, ja te sad rodih. Išti u mene, i daću ti narode u našljedstvo, i krajeve zemaljske tebi u državu. Udarićeš ih gvozdenom palicom; razbićeš ih kao lončarski sud.’” (Psalmi 2:4-9).

Prvo imamo Božiji stav prema onima koji ustaju na Njega i Njegovog pomazanika, zatim Njegovu izjavu o tome gde pomazuje cara i na kraju obraćanje samom pomazaniku.

Jasno je da Bog nije ugrožen zbog njihovog ustajanja protiv Njega i da je takav vid pobune smešan, ali Ga to ipak ljuti. On ima svog izabranika kojega postavlja na vlast i tvrdi da ga je pomazao na svojoj svetoj gori – na Sionu.

Prvo bi dobro bilo reći da ovde ne stoji glagol pomazati, nego glagol sa značenjem politi, izliti (נָסַךְ). Ali to ne menja suštinu. Već je bilo reči da je sam Bog Jakovljevo prelivanje kamena nazvao pomazanjem. U 1. Mojsijevoj 35:14*, kada se govori o tom događaju u Vetilju, koristi isti glagol izliti, kao i ovde u6. stihu 2. psalma*.[2]

Pomazanik iz ovog psalma pomazan je na Sionu, na svetoj gori, na mestu gde se nalazi Božiji hram. Odmah se postavlja pitanje da li se misli na zemaljski ili nebeski Sion, tj. da li se misli na zemaljsku svetu goru, koja je slika prave, ili na original, gde Bog zaista prebiva.

Nijedno istorijsko carstvo jevrejske države nije bilo toliko moćno da drži podjarmljene ostale narode. Carstvo je bilo najmoćnije u vreme Davida i Solomuna. David se uglavnom trudio da održi granice obećane zemlje, a nije ni pomazan na Sionu, iako je pomazan tri puta. Prvi put je pomazan u Vitlejemu (1. Samuilova 16:4, 13), a druga dva puta u Hebronu (2. Samuilova 2:1, 4; 5:3). Solomun je doduše imao vazalne narode i pomazan je bar blizu Siona, na potoku Gionu (1. Carevima 1:38, 39). Međutim, nijedan narod nije ustao na njega, jer za sve vreme njegovog carevanja nije bilo rata.

S druge strane, već smo imali prilike da vidimo jedno proglašavanje za cara pred Božijim prestolom, u 7. poglavlju Knjige proroka Danila. Iako se tamo izričito ne pominje pomazanje, iz činjenice da je pomazanje forma koja treba da ukaže na opunomoćenje, jasno je da sina čovečijeg, koji tamo preuzima vlast i carstvo, možemo da smatramo pomazanikom i da je dobijanje carske vlasti vid njegovog „pomazanja”. A upravo je njegovo carstvo večno, kako i može da se nasluti iz prvih stihova ovog psalma.

Kada bismo 2. psalam čitali samo do 6. stiha, možda bi neko i mogao da kaže da se ovde ne radi o nekom određenom pomazaniku, nego da se to odnosi na sve careve koji su vladali u Jerusalimu, kao predstavnici Božijeg naroda. Međutim, od 7. stiha počinje direktno obraćanje Boga jednoj ličnosti i jasno je da taj pomazanik ne može da bude oličenje carske službe, nego da je to jedinstvena, realna osoba.

Prvo ga Bog naziva svojim sinom, a onda mu kaže da će mu dati vlast nad svim narodima, koje će on razbiti svojom vladalačkom palicom kao običnu grnčarsku posudu, tj. da će izvršiti sud nad svima koji su ustali protiv njega i Boga. Dobijanje vlasti nad narodima na celoj planeti i njihovo razbijanje su upravo ono što se pripisuje kamenu iz drugog poglavlja Danilove knjige.

Imamo sve na jednom mestu – pomazanik, car, sin. Kada ovome dodamo da se ne radi o zemaljskom caru, nego o onom koji je zacaren pred Božijim prestolom, koji dobija vlast nad celom Zemljom i koji dobija pravo da presudi (Jovan 5:22*), nemoguće je izbeći primenu na Isusa.

Sledeća dva stiha pozivaju vladare i moćnike sveta da se pokore Bogu: „Sad, carevi, orazumite se; naučite se sudije zemaljske! Služite Gospodu sa strahom, i radujte se s trepetom.” (Psalmi 2:10, 11). Još jednom se potvrđuje da ovo nije ovozemaljski rat, rat za prestiž ili teritoriju, nego rat protiv Božijih načela, koja grešnici ne žele da prihvate.

Nakon njih sledi, za neke, sporni poslednji stih: „Poštujte sina, da se ne razgnjevi, i vi ne izginete na putu svome; jer će se gnjev njegov brzo razgorjeti. Blago svjema koji se u nj uzdaju!” (Psalmi 2:12).

Reč sin u ovom stihu nije ista kao ona u 7. stihu. Na osnovu toga, oni koji ne prihvataju Isusa kao Mesiju relativizuju ceo psalam, govoreći da su hrišćani namerno izvrnuli tekst. Reč sin (בַּר) u 12. stihu je reč iz srodnog, aramejskog jezika, a u hebrejskom se za sina koristi reč iz 7. stiha (בֵּן). Problem je što ova reč može da ima i značenje čistote u hebrejskom jeziku.

Ipak, postoji bar još jedno mesto u hebrejskom tekstu gde ova reč mora da se prevede kao sin, a to su Priče Solomunove 31:2: „Šta, sine moj, šta, sine utrobe moje, i šta, sine zavjeta mojih?” Ova reč se čak tri puta javlja u njemu i očigledno je da svaki put mora da ima značenje sina. Na osnovu toga možemo slobodno da kažemo da je sasvim moguće da se ova aramejska reč koristila i ovde, kada već takav primer imamo na drugom mestu.

Problem ovakve kritike, međutim, ima još očigledniji propust. Nije teško primetiti da se sadržaj poslednjeg stiha lako može primeniti na sina koji je pomenut ranije. Iz prethodnog teksta videli smo da Bog pomazuje sina, daje mu carsku vlast i pravo da sudi, a to pravo on će i iskoristiti da razbije one koji se protive Bogu. On će gvozdenom palicom razbiti narode. Logično je, dakle, da će zemaljski carevi i sudije, koji se ne nauče i ne urazume, trpeti gnev sina, jer će on učiniti da izginu na svojim putevima koje nisu želeli da menjaju. Takođe, pošto je dobio vlast nad narodima i krajevima zemaljskim, može slobodno da se kaže da će biti blago svima koji se u njega uzdaju.

Na kraju čak nije ni toliko bitno da li se sam poslednji stih odnosi na sina ili čistotu, jer se ostali deo psalma jasno odnosi na Isusa kao pomazanika, a i ostali deo poslednjeg stiha mora da bude povezan s Njim, pošto je On taj koji udara gvozdenom palicom i razbija svoje i Božije protivnike kao lončarski sud, tj. Njegov gnev će da se razgori ako Ga ne poštuju.

Pomazan uljem radosti

Psalam 45 na sličan način razvija priču o nekom pomazaniku, tj. nekom koga Bog pomazuje. Na prvi pogled to može da izgleda kao obična pesma koja hvali cara kojega Bog podupire, ali kada se obrati pažnja na detalje i kada se oni međusobnim vezama povežu, jasno se vidi na koga psalam ukazuje. Ovde će se, zbog dužine izlaganja, analizirati samo prvi deo psalma, iako i drugi deo može sasvim lepo da se uklopi u sliku.

Već na početku vidimo da bi psalam trebalo da se odnosi na čoveka (jer je od sinova ljudskih), koji je ujedno i car: „Teče iz srca mojega riječ dobra; rekoh: djelo je moje za cara; jezik je moj trska hitroga pisara. Ti si najljepši između sinova ljudskih, blagodat teče iz usta tvojih, jer te je blagoslovio Bog dovijeka.” (Psalmi 45:1, 2). Budući da je najlepši među ljudima i da blagodat teče s njegovih usana, Bog ga je zauvek blagoslovio. Jasno je, dakle, da se ne radi o fizičkoj lepoti, nego duhovnoj ili karakternoj, jer nema nikakve logike da Bog blagosilja zbog fizičke lepote.

Naredna tri stiha nastavljaju pohvalnim rečima da se izražavaju o ovoj osobi. „Pripaši, junače, uz bedru svoju mač svoj, čast svoju i krasotu svoju. I tako okićen pohitaj, sjedi na kola za istinu i krotku pravdu, i desnica će tvoja pokazati čudesa. Oštre su strijele tvoje; narodi će pasti pod vlast tvoju; prostrijeliće srca neprijatelja carevijeh.” (Psalmi 45:3-5). Između ostalog, pripisuje mu se da deluje po istini i blagoj pravdi (stih 4) i da će on biti onaj koji će vladati narodima i kao car nadvladati svoje neprijatelje (stih 5).

A onda dolazi 6. stih: „Prijesto je tvoj, Bože, vječan i nepokolebljiv; skiptar je carstva tvojega skiptar pravice.” O kome sada psalmista priča? Da li nastavlja da piše o osobi o kojoj je do sada govorio ili se bez najave prebacuje na Boga? S jedne strane, logično bi bilo da je ovo nastavak prethodnog teksta, a s druge strane – kako neko od sinova ljudskih može da bude Bog? Šta god tvrdili od prethodne dve mogućnosti, jasno je da se u ovom stihu radi o Bogu.

Osnovu da se tekst odnosi na onoga o kome je dotle pisano ne nalazimo samo u jednostavnoj logici nastavljanja prethodnog. U ovom stihu se govori o carskoj, tj. vladalačkoj palici, a u prethodnom delu psalma se već dva puta pomenulo da se radi o caru. Zato je više nego logično da se tekst odnosi na istu osobu, koja se prvo opisuje kao čovek, a onda kao Bog.

Naredni stih, koji pominje pomazanje, svemu ovome daje još veću težinu: „Ljubiš pravdu i mrziš na bezakonje; toga radi pomaza te, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje.” Prvo vidimo nove pozitivne atribute – ljubiš pravdu i mrziš na bezakonje – koji se uklapaju u ono što je napisano u prvih 5 stihova ovog psalma.

Nakon toga sledi deo o pomazanju koji može da bude diskutabilan. Naime, kod nas je prevedeno: „Toga radi pomaza te, Bože, Bog tvoj”, ali bi ovaj deo mogao da se prevede i kao: „Toga radi pomaza te, Bog, Bog tvoj”. Hebrejski jezik dozvoljava obe mogućnosti, ali to zapravo i nije toliko bitno. Šta god tvrdili da ovde piše iz prethodnog stiha smo videli da se ova izjava mora odnositi na Boga čiji je presto večan i nepokolebljiv. Drugim rečima, bez obzira da li rekli: „Pomaza te, Bože, Bog tvoj”, ili: „Pomaza te, Bog, Bog tvoj”, jasno je da Bog pomazuje Boga iz prethodnog stiha – čiji je presto večan i nepokolebljiv.

Pored svega toga, u 6. i 7. stihu vidimo elemente koji nas nedvosmisleno vezuju za 2. psalam. Imamo cara koji je pomazan, a koji će dobiti vlast nad narodima. Čak se i njegova palica pominje u oba psalma. Tamo je to palica kojom vrši sud nad narodima, a ovde se vidi da je ona odraz vlasti i pravičnosti.

Tačno je da nije čudno to što je car ujedno i pomazanik, jer su se carevi pomazivali, ali, kao što je već rečeno u komentarima na 2. psalam, kada vidimo da car iz 45. psalma dobija vlast nad narodima i da mu je presto večan i nepokolebljiv, to ne može da se odnosi ni na jednoga istorijskog cara, nego samo na onog cara koji će uništiti zemaljska carstva, a uspostaviti svoje, večno carstvo.

Kada se sve sabere – da se radi o čoveku, prepunom pozitivnih osobina, koji hita za istinu i pravdu, kome blagodat teče s usana, koji ljubi pravdu i mrzi na bezakonje, koga je Bog zbog toga blagoslovio i pomazao, koji je car koji će dobiti večnu vlast nad narodima, a koji je ujedno i Bog – ne može da se pogreši u tumačenju ove osobe. Kada se svi pojedinačni delovi skupe zajedno, mogu da se primene samo na Hrista.

Zaključak

Pomazanje, kao izraz dodeljivanja uloge pomazanom, nikada nije bilo samo sebi svrha. Bogu nije bila potrebna takva forma da bi postavljao ljude u službu, ali je to ipak uradio, da bi nam na nešto ukazao. Ovom radnjom, kao i mnogim drugim obredima, Bog pokušava da usmeri našu pažnju na odnos s Njim. Pomazanje osvetljava jedan deo Njegovih namera, u pokušaju da nas spasi od večne smrti.

Najveći broj tekstova o pomazanju upućuje na prvosvešteničku, a zatim na carsku ulogu. Ako tome dodamo i tekstove u kojima se izričito pominju pomazanik ili pomazanje, a mogu (pa čak i moraju) da se primene na Hrista, jasno je na šta sve to upućuje. Sve se fokusira u jednoj žiži – Isusu Hristu, našem prvosvešteniku i caru – onome koji je svojom žrtvom omogućio spasenje svih ljudi, a koji će se pobednosno vratiti na ovu planetu kao car nad carevima i gospodar nad gospodarima. On je, opunomoćen od Boga, svoj zadatak izvršio uspešno i tako otvorio vrata našeg spasenja. Ostaje, međutim, da Njegovo delo, kao i sve ostalo što Bog nudi, prihvatimo ili odbacimo i na taj način odredimo svoju sudbinu.

  1. Tema prošlog teksta na ovom blogu bila je o Melhisedeku i njegovom sveštenstvu kao predslici Hrista. U ovom tekstu biće izneta argumentacija o Melhisedekovom sveštenstvu samo onoliko koliko se proceni da je neophodno da ovaj članak bude nezavisna celina.
  2. Imamo dva glagola koja se odnose na pomazanje kamena u 1. Mojsijevoj 35:14. Prvi je נָסַךְ o kome je ovde reč. Taj deo Daničić je preveo „pokropi ga kropljenjem”, verovatno da bi se razlikovao od onoga što sledi, a zapravo bi doslovno bilo „izlio je na njega naliv”. Drugi glagol יָצַק ima značenje prelivanja, a takođe je pomenut u ovom tekstu. U našem prevodu deo gde se ovaj drugi glagol koristi glasi „i preli ga uljem”.

~ Dragan Kršić

Izvor: https://www.biblifyyourmind.com/pomazanje-znacenje-i-primena/

Share
Posted in Religija i život